martes, 23 de septiembre de 2014

THE SNOW QUEEN IV: IN CROATIAN

I nearly forgot to post this wonderful story in Croatian (for the Croatian versions are also astounding)!!
So here it is, ladies and gents!!





........................................................................................................................................................
Translated by Josip Tabak

SNJEŽNA KRALJICA

Četvrta priča
Knežević i kneginjica

— U kraljevstvu u kojem se evo nalazimo, to jest u ovoj našoj kneževini, živi neizmjrno pametna kneginjica; pročitala je sve novine, koliko god ih ima na svijetu — pročitala pa i zaboravila, jer je pametna. Nedavno ti ona sjedi na prijestolju — vele da to nije baš ugodno — kadli joj na um padne neka pjesmica, i ona je zapjevuši:

Stara kola, nova ruda,
 hoće cura da se uda...

»Da se uda... Gle, pa ima tu nešto!« pomisli kneginjica te i ona htjede da se uda. Ali je htjela samo takva muža koji bi joj znao odgovarati kad bi ga štogod upitala — muža koji ne bi samo stajao kao kakva lutka i šepirio se izgledom i otmjenošću, jer je to tako dosadno.
I zapovjedi da se udaranjem u bubanj dozovu sve njezine dvorske gospođe. Kad se sve iskupiše, kneginjica im reče što je i kako je naumila, a one se uvelike obradovaše. »To nam se sviđa! Baš smo o tome nedavno mislile!« pritvrdiše sve odreda.

I tako odmah iziđoše novine s obrubom od srdaca i s potpisom same kneginje. Novine objavljivahu kako svaki naočit mladić može doći kneginji na dvore i s njome razgovarati, a ona će poći za onoga koji se bude snašao kao da je kod kuće, i koji bude najbolje govorio.
Vjeruj mi, sve je zgoljna istina kao što me ovdje vidiš. Nagrnulo mnoštvo svijeta, bijaše stiske i strke, ali nitko ne imaše sreće ni prvoga ni drugoga dana. Svi su znali lijepo govoriti dok bijahu na ulici, no čim bi prekoračili dvorski prag i vidjeli stražare u srebru, dvorjanike po stubama kako se koče u zlatu, i goleme rasvijetljene dvorane, odmah bi se smeli, A tek kad bi izišli pred prijestolje gdje sjeđaše kneginja! Ne znađahu usta otvoriti, već samo ponavljahu posljednju riječ što bi je kneginjica izgovorila, a do tog ponavljanja njoj ne bijaše nimalo stalo. Kao da se svima jezik zavezao, kao da bijahu opijeni — a čim bi sišli na ulicu, odmah im se govor razvezivao.
Protegla se čitava povorka ljudi, od gradskih vrata pa do dvora — bijah ondje i sve vidjeh svojim očima. Bijahu gladni i žedni, ali im u palači ne davahu ni čaše ustajale vode. Pametniji, doduše, ponesoše kruha s maslacem, ali ga ne davahu drugima, misleći u sebi: »Neka ih, neka dobro izgladne, pa ih kneginja neće uzeti.«

Elem, trećeg dana eto ti nekakva momčića: niti konja jaše niti se u kočiji vozi, već veselo zapeo pješke ravno u palaču. Oči mu svijetle poput tvojih, kosa mu lijepa, ali odijelo nekako na siromašku.
Na leđima mu malen torbak...

Kad je stigao dvorima na vrata te ugledao stražu u srebru, a na stubama dvorjane u zlatu, nije se ni najmanje smeo; ne zbuni se, već im kimnu glavom i reče: »Zacijelo je dosadno stajati na stubama. Idem radije unutra.«
Dvorane blistale u svjetlu. Tajni savjetnici i preuzvišena gospoda šuljahu se bosi noseći zlatno posude: svečanije već ne mogaše biti. Kayu čizme uvelike škripale, ali on se nije plašio.

A jesu škripale! Ali on hrabro priđe kneginji, koja sjeđaše na biseru što bijaše velik kao kolovrat. Naokolo bile dvorske dame i njihove dvorkinje, pa od dvorkinja dvorkinje, pa plemići sa svojim perjanicima i perjaničkim slugama, a i te sluge još imahu svoje skutonoše. Svi se oni poredali, a što je koji bliže vratima stajao, to se više uznosio: ni na slugina sluge slugu, što uvijek nosi papuče, ne smiješ od pusta poštovanja oka podići — toliko se on naduo i kraj vrata ustobočio.

Dakle, momčić bijaše veseo i mio; nije došao da prosi kneginjicu, nego da joj čuje mudrost, koja mu se i svidje, a svidje se i on kneginjici.

I tako uđoše u vrt i pođoše dugim drvoredom gdje sa grana list za listom padaše. Na dvorima se trnulo jedno svjetlo za drugim, a kad i posljednje ugasnu...

Bješe kao da se sjene po zidu šuljaju, tankonogi konji s grivom što vijori, lovci, gospoda i gospođe na konjima.
— To su samo sni — dolaze da kneginji i kneževiću svrnu misli na lov. A dobro je tako, jer ćemo ih barem moći bolje u postelji motriti. Nadam se, gospođice, da nećete biti nezahvalni kada dođete do časti.

U tim riječima uđoše u prvu dvoranu. Zidovi joj bijahu obloženi svilom crvenom kao ruže, a protkanom samim umjetnim cvijećem. I ondje kraj njih šušnuše sni, ali projuriše poput vihora...
bijaše zaista da čovjek obnevidi od pustoga krasa.

Naposljetku stigoše u ložnicu. Strop joj poput velike palme, s lišćem od stakla, od samoga skupocjena prozirca, a nasred spavaonice, o debelu zlatnu dršku, vise dvije postelje baš kao dva ljiljana: u jednoj, bijeloj, spava kneginjica, a u drugoj, crvenoj, htjede smeđ zatiljak.

Knežević ali bijaše mlad i divan.
Uto se probudi i kneginjica u bijelom ljiljanu te upita što se zbiva.

— Želite li slobodno letjeti — upita kneginjica — ili pak želite stalno mjesto, da vas imenujem dvorskim vranama?
Knežević ustade iz postelje i ponudi Gerdi da u njoj spava — više zaista nije mogao učiniti.

»Kako su ipak dobri ljudi i životinje.«

Sutradan je od glave do pete odjenuše u svilu i kadifu. Ponudiše joj da ostane u njih na dvorima, gdje će joj krasno biti.

Dadoše joj čizmice i malen kolčak i krasno je odjenuše, a kad pođe, dvoru pred vratima stajaše nova novcata kočija od suhoga zlata. Na kočiji kao zvijezda blistao kneževski grb. Kočijašu, slugama i predjahačima — jer i njih bijaše — zablistale krune na glavi; sam joj knežević i kneginjica pomogoše da uđe u kočiju i poželješe joj sretan put.

U kočiji bila sva sila slatkiša, a pod sjedalom obilje voća i kolača.
— Zbogom, zbogom! — dovikivahu knežević i kneginjica.

A Gerda je potapša po obrazu i upita za kneževića i kneginjicu.
— Otišli su u tuđinu! — uzvrati razbojnička.

...........................................................................................................................................
Maja Gluševic

SNJEŽNA KRALJICA

Četvrta priča
Kraljevic i kraljevna

– U kraljevstvu, u kojem se sada nalazimo, živi kraljevna, iznimno
mudra, koja je procitala sve novine svijeta, ali ih je i zaboravila, premda je jako
pametna. Prije negog vremena sjedeci na prijestolju, za koje ljudi kažu da nije
tako ugodno kao što se misli, zapjevuši ona pjesmicu koja pocinje stihom:
"Došlo vrijeme da se udam!"
– A zašto i ne bi? – rece ona i odluci se udati, ali samo pod uvjetom da
naðe muža koji bi znao pametno odgovarati na njena pitanja. Ne bi htjela
takvog koji bi se samo pricinjao otmjenim i pravio se važan. Uz takve je
dosadno živjeti.
Zapovjedi da se udaranjem u bubanj dozovu sve dvorske gospoðe.
Kada su došle i cule za njezinu namjeru, vrlo se obradovaše i rekoše:
– Baš nam je drago, i same smo o tome vec razgovarale.

Ubrzo su izašle novine, s oslikanim srcima uz rub stranica i s imenom
kraljevne meðu njima. U njima je objavljeno da svaki lijepi mladic može doci u
dvorac i razgovarati s kraljevnom. Oni koji ce moci odgovoriti na njezina
pitanja, ostat ce živjeti u dvorcu. A onaj koji ce najljepše govoriti bit ce
odabran za muža kraljevni.

Ljudi su dolazili u gomilama. Sve su se sudarali i naguravali, ali nitko
nije uspio ni prvoga ni drugoga dana. Svi su znali lijepo govoriti dok su bili
vani na ulici, ali cim su prekoracili vrata dvorca i ugledali na stubištu cuvare u
srebrnastim odorama i lakaje u zlatnim livrejama, i rasvijetljene dvorane,
odmah bi se zbunili. I kada stajahu pred prijestoljem na kojem je sjedila
kraljevna, nisu mogli ništa izgovoriti nego samo ponavljati njezine rijeci. A
ona baš nije uživala ponovno slušati svoj vlastiti govor. Pricinjali su se kao
da su svi uzeli neko sredstvo za spavanje. Tako su nesigurno teturali
dvorcem. Nisu došli k sebi niti su mogli govoriti sve dok nisu izašli na ulicu.

Protegla se duga povorka ljudi od gradskih vrata do dvorca.
Bili su gladni i žedni, jer ih nitko u dvorcu nije
pocastio ni cašom vode. Neki pametniji ponijeli su sa sobom nekoliko komada
kruha s maslacem, ali ne bi to podijelili sa svojim susjedima. Mislili su, ako ce
neki pred kraljevnom izgledali gladni, to ce biti bolja prilika za njih site.

Svanuo je treci dan, kadli u
palacu stupi veseo momcic, bez konja i kocije, ociju svijetlih.
Imao je lijepu dugu kosu, ali mu odijelo bijaše trošno.
Imao je malenu torbu na leðima.

Je prošao kroz vrata dvorca, na stubištu pogledavao na
stražare u srebrnastim odorama i na sluge u livrejama od zlata, ali ga to nije ni
najmanje zbunilo. "Mora biti dosadno stajati na stubama", rece on, "idem
radije unutra".
Dvorane su blistale svjetlom. Brzonogi savjetnici i vijecnici hodali su
okolo noseci zlatno posuðe. Doista je sve odisalo svecanošcu. Dok se kretao,
su cizme škripale, no njega to nije plašilo.

Uistinu su škripale ali on je smiono prišao kraljevni, koja
je sjedila na biseru velikom kao kolovrat, a okolo nje bile su dvorske gospoðe
s dvorkinjama i vitezovi sa svojim slugama. A svaka dvorkinja imala je još
posebnu dvorkinju i svaki vitezov sluga drugog slugu, pa i skutonošu. Svi
stajahu u krugu oko kraljevne, i što su bili bliže vratima, to su se ponosnije
držali. Cak i slugine sluge, koji su uvijek bili u papucama, jedva su se dali
pogledati. Tako su se ponosno ustobocili kraj vrata.

Je bio potpuno slobodan i mio. Rekao je kako nije
došao udvarati kraljevni nego slušati njezine mudrosti. Naravno, veoma joj se
svidio, kao i ona njemu.

Oni uðoše u vrt prošavši dugim drvoredom, gdje je s grana padalo lišce.
Mogli su primijetiti kako se u dvorcu svjetla gase.

Kao da je nešto proletjelo poput sjene na zidu.
Kao da su poput sjena prošli grivasti konji tankih nogu, lovci, gospoðe i gospoda
u sedlima.
– To su sigurno sanje pojavljuju se da skrenu kraljevicu i
kraljevni misli na lov. Tim bolje jer cemo ih moci sigurnije u krevetu promatrati.

I uðoše u prvu dvoranu, kojoj su zidovi bili obloženi tamnocrvenom
svilom, izvezenom umjetnim ružama. I opet snovi zatreperiše tako brzo kraj...

Zaredaše dvorane sve jedna ljepša od druge – upravo da zaslijepe sjajem.

Naposljetku doðoše u kraljevsku ložnicu. Svod je nalicio na veliku palmu,
kojoj lišce bijaše od skupocjena kristala. U sredini sobe lebdjela su dva
kreveta, svaki slican ljiljanu, obješenu o zlatnu stabljiku. Jedan, na kojem je
ležala kraljevna, bio je bijel, a drugi crven. ... smeði vrat.

Kraljevic jednako mlad i lijep.
Uto i kraljevna proviri iz svoga kao ljiljan bijela kreveta, te upita što se
zbiva.

– Jadno dijete – uzdahnu kraljevic i kraljevna.

Kraljevic zatim ustane iz kreveta i prepusti ga Gerdi da u njemu spava.
Više od toga i nije mogao uciniti.

Kako su mi svi dobri, i ljudi i životinje!

Dobila je ne samo cizmice nego i muf. Elegantno je obukoše. Kad je
trebala poci, pred vratima ju je cekala kocija od suha zlata. Na kociji je poput
zvijezde blistao kraljevski grb. Kocijaš, sluga i prednji jahaci – nosili su krune
na glavama. Sam kraljevic i kraljevna pomogoše joj uci u kociju i zaželiše
sretan put.

Kocija je bila puna slatkiša, a pod sjedalom našlo se obilje voca i
medenjaka.
– Zbogom, zbogom – dovikivahu kraljevic i kraljevna.

Gerda je pomiluje po obrazu i upita za kraljevica i kraljevnu.
– Otputovali su u strane zemlje – odvrati hajducica.

The following illustration by Vladimir Kirin
accompanies the translation by Maja Gluševic,
who translates the setting as a Croatian dvora (castle)
with influences of both Eastern and Western architecture.
Though she says the guards wear uniforms, 
here everyone is dressed in 16th- or 17th-century fashion.
The prince and princess here are nearly invisible.

No hay comentarios:

Publicar un comentario